Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća ideja o automobilima koje umjesto klasičnog motora pokreće turbina zaokupljala je cijeli svijet. GM, Ford, Fiat i Rover već su i prije toga predstavili prototipove pokretane turbinom, no Chrysler je jednim potezom 1954. prestigao sve nabrojane. Drastično smanjenje potrošnje goriva zahvaljujući regenerativnom sustavu iskorištavanja ispušnih plinova i smanjenje zagrijavanja približilo je turbinu serijskoj proizvodnji. Nova era u svijetu automobila bila je na vidiku.

 

Prednosti turbine nad klasičnim motorom bile su brojne. Princip rada i konstrukcija su zapravo bili vrlo slični motorima mlaznih aviona. Automobil kojeg je pokretala turbina karakterizirao je vrlo tih rad, sličan prigušenom zujanju mlaznih aviona. Za gorivo je moglo poslužiti praktično sve: bezolovni i olovni benzin, dizel, alkohol, kerozin, alkoholna pića, parfem, ulje za prženje… Turbine je pokretalo bilo što barem malo zapaljivo. Nedostaci turbine su bili visoka potrošnja i pretjerano zagrijavanje koje je unaprijed eliminiralo bilo kakvu pomisao o serijskoj proizvodnji. Sve dok se Chryslerovi stručnjaci nisu prihvatili posla.

 

Nakon 1954. i prvih testnih vožnji, Chryslerovi stručnjaci 1956. proizvode automobil s kojim prolaze gotovo cijelu Ameriku bez ikakvog tehničkog problema. Bio je to signal za nastavak razvoja. Druga generacija turbine razvijena je 1959. te je razvijala oko 200 KS uz veliki okretni moment. U trećoj generaciji turbina je već bila spremna za serijsku proizvodnju te je ugrađena u tri prototipa od kojih je javnost posebno zaintegrirao avangardni konceptni Turboflite koji je obišao izložbe automobila diljem svijeta. Turbina koja ga je pokretala sada je omogućavala i «kočenje motorom», mnogo bolja ubrzanja i dodatno smanjenu potrošnju goriva.

Konačno, 1962., kada se smatralo da je proizvod spreman za serijsku proizvodnju, raspisan je natječaj za 203 testnih vozača koji bi testirali automobil kroz tri mjeseca. Prijavilo se više od 30 tisuća zainteresiranih. Oni su dobili priliku voziti automobil opremljen četvrtom generacijom turbine, za koju je i George J. Huebner. Jr., vođa razvojnog odjela u Chrylseru, dobio nagradu Američkog udruženja mehaničkih inženjera. Konačni automobil namijenjen testiranju predstavljen je u svibnju 1963. Nazvan je jednostavno: The Chrysler Corporation Turbine Car. Avangardna karoserija bila je djelo talijanske Ghiae.

 

Unatoč napretku, dojmovi koje je automobil ostavio na testne vozače bili su nedovoljno dobri. Unatoč tihom radu bez vibracija (automobil je navodno bio dodatno poglašnjen kako bi više privlačio pažnju), automobil nije dobio dobre kritike zbog presporog ubrzanja, visoke potrošnje (oko 20 litara) i temperature koju je razvijao ispušni sustav. Među test vozačima bio je i meksički predsjednik koji se prilično naljutio kada su mediji pisali o automobilu koji ide na tequilu a da nijednom riječju nisu spomenuli da ga je vozio sam predsjednik. Turbina i Chrysler jednostavno su bili mnogo atraktivnija novinarska tema…

 

Godine 1966.malo je nedostajalo da dođe do serijske proizvodnje. U pripremi je bio novi testni program u kojem bi 500 ljudi dobilo priliku voziti automobil s turbinom šeste generacije. Tada na snagu stupa prvi američki zakon o čistoći ispušnih plinova, koji turbina nija mogla zadovoljiti. Tako se odustalo i od čitavog testnog projekta, a umjesto 500 automobila prizveden je samo jedan. Program s turbinama je nastavljen sve do 1981. godine. U međuvremenu je riješen i problem s ispušnim plinovima, no nikad nije pokrenuta serijska proizvodnja. Tko zna, možda u budućnosti ima mjesta za automobile pokretane turbinom jer, mora se priznati, pogonski stroj koji radi iznimno tiho i može koristiti bilo pogonsko gorivo nije igračka, nego ozbiljna alternativa za budućnost. Možda u nekakvoj hibridnoj kombinaciji… Budućnost će pokazati.